uto - 30.05.2006
Vrati mi!(a i šta će mi...)
Nisam folirant. Dobro jesam, ali samo prema sebi. Juče nisam mogla da se odvojim od kreveta, bila sam slomljena i umorna od nespavanja, verovatno se živ i zdrav čovek kojeg guraju pod zemlju tako oseća, kao prebijena životinja koju sticaj okolnosti obogaljuje i tera da bude prebijena...Opet sam se borila sama sa sobom da obrišem neke slike, situacije, neke bolove, tuge...htela sam opet da pobegnem od tog mojeg raspoloženja koje diktira slučaj, htela sam da pobegnem od poruke koja je ubrzo potkrepila ono o čemu sam razmišljala...zarazila si me potrebom...
Razmišljala sam o jednoj totalno kretenskoj izjavi koja je čak nadmašila i onu moju...mora da mu je mama umrla tri godine pre nego što se on rodio...razgovarala sam sa jednim momkom o ljubavi i rekla...kako mogu da znam da li nekog volim dok ga ne poljubim...on je pokušavao da mi argumentuje da poljubac nije glavni pokazatelj ljubavi ali ja sam i dalje ostajala pri tome da ne mogu da znam da li nekog volim dok ga ne onjušim i ne poljubim, naravno da ga neću ni poljubiti ako mi se to što sam onjušila ne dopadne...ja sam životinja.
Da skratim. Sedim danas i pričam s kolegom o kondomima, nasmejana mu objašnjavam kako nikada nisam imala petlje da odem i da kupim kondom i onda mu prepričavam scenu...sedimo mama, marko i ja, ja besno udaram šakom o sto i derem se na marka:Jesi li mi ti maznuo tri crvena durexova kondoma govori!Neko mi je maznuo tri kondoma, nova novcata kutija...ko mi je maznuo?... marko šokiran, a o mami da ne govorimo, govori da nema pojma o čemu pričam i počinjemo da se smejemo iako nikada nisam otkrila ko mi je to maznuo...
Kolega mi se smeje na glas a ja kontam...pa ti ubedi nekog da se osećaš tako grozno kao što se stvarno osećaš, nesrećni ljudi nisu takvi...
ned - 28.05.2006
Ma...
Znam da nisam dobro kada mi se ruke tresu, kada to primetim znam da se nešto gadno dešava iako ja toga nisam svesna. Nije to obično drhtanje ruku, mene to slomi, osećam se bespomoćno jer ne mogu da pišem, ne mogu da nalakiram nokte, ne mogu da držim pincetu, ne mogu da se izdepiliram. Sinoć me je sestra napala da sam razmažena jer sam je zamolila da mi stavi mindjuše, morala sam pred njih petoro da joj kažem da mi se ruke tresu i da ne mogu sama, onda su me napali da imam tremu a ja opet ne mogu da im objasnim da danima ne mogu da spavam, da ne mogu da jedem, da od deset pantalona samo jedne mi nisu bile velike pa sam te i kupila, i to mi je bilo poražavajuće...
Matursko veče-bilo je jadno, kolege nadrndane, djaci nesložni, muzika bezveze, nije bilo ni jedne pesme koja bi me nešto posebno pokrenula...
Jedan momak se napio, gde je sranje tu moram biti i ja. Izašla sam napolje i sela pored momka koji je povraćao, malo gledam u svoje sandale i kontam kako imam dobre noge ali da od njih nikakve vajde, malo gledam u tipa kako povraća i pitam se da li je to normalno što mi se ne gadi, nemirna sam a smejem se njegovom razrednom starešni koji onako obučen kao nadgrobni spomenik gundja i govori mi da se skrajnem da me tip ne ispegla...
Nešto me je to veče jako zabolelo, neću to nikom reći, toliko iskrenosti bi bilo previše i za mene...konačno sam se odvojila od stola i krenula kući. Bez jakne, u majici bez rukava, neka je hladno, moram što pre da izadjem, naletim na našeg tipa iz obezbedjenja: Ideš sama kući, imaš li prevoz? Evo ja ću te odbaciti...:Hvala ti...
On me vozi kući, ja sam opet slobodna. Biram vreme koje meni odgovara, biram sama i put za beg, gricko mi prepoznaje korake i čeka iza kapije...eh...
pet - 26.05.2006
Popišani cvetić...
Na koji način sam se zaglibila u ovo u čemu se sada valjam sam će bog znati.Posmatram reakcije ljudi na moje ponašanje i sve vezano za sebe i ne mogu te reakcije da povežem sa unutrašnjošću osobe kojoj se obraćaju, smirim one najnervoznije, sručim kantu vode na one najnapaljenije. Dajem provokaciju onima kojima je potrebna, zabavu nekim drugim, savet, utehu, brutalne savete, sve spram osobe...umem to, jebo te baš umem, volim te poglede koji poručuju da sam posebna a znam da sam posebna, mislim, ne laže toliko ljudi ali...
Sutra nam je matursko, mislila sam obuć nešto pristojno pa da mogu da igram, kada čujem dobru pesmu odmah se pokrenem kao da je neko opalio iz startnog pištolja...i onda opet, moje staro, seks, fali mi seks, zna se šta mi fali da ne ponavljam, neka reč seks obuhvati sve što mi je potrebno, to je najkraća reč...
Otišla sam da kupim kratke pantalonice i ravne cipelice i u trenutku mi je nešto kvrcnulo...e pa nećete mamu vam jebem, sve sam jebač do jebača, sve reprezentativni primerci...štikle koje sam kupila imaju 12cm, našla sam i kratke uske pantalonice, u svemu tome mi noge, za koje niko ni ne zna da ih imam, izgledaju neopisivo dobro, jedino ću morati da kupim pristojnu bluzicu da ne izgledam kao kurva na autobuskoj stanici...biću ultra fancy ali ne vulgarna...što bi rekli u Will i Grace...da me ne tuku lezbejke a ne uspale se pederi...i šta ću time dobiti? Dobiću sumanute poglede kolega koje planiram da mučim, dobiću jeftini trijumf, super ću se provesti sa djacima i imaću senzacionalni pogled sa balkona na svoje noge, na svoje koleno na kojem bi latica da padne istog momenta i uvela...
čet - 25.05.2006
Just don't...
Najspokojnija sam kad ne primećujem, kad ne znam, kad nisam svesna ili ne želim da budem, ali uvek te nekako sačeka, pre ili kasnije, ni jedno, ni drugo ne valja.
Stalno mi je u glavi kako mi je rekla da verovatno nisam imala dovoljno ljubavi u detinjstvu pa je sad tražim na sve strane, rekla mi je i da sam svojih nagona svesna, da ih ne negiram ali da ih moj razum drži pod kontrolom i da me to opterećuje, da sam strašno znatiželjna, da sam slojevita, mnogo toga je rekla...da ne gnjavim.
Pre par meseci sam se ušinula na kuglanju, to je načuo jedan moj kolega, prišao mi i zamolio me da ustanem, onda me je podigao i promućkao pred svim onim kolegama i ja sam bila ko nova. Kada su me kola udarila on me je prvi nazvao da pita kako sam i posle stalno gundjao kako će tom čoveku on i njegovi drugovi rado polomiti noge samo ako ja to kažem...Bilo mi je i smešno kad koleginicama pokažem svoje nove cipele a on odmah pritrči da vidi kakve su i oduševljava se više nego ja.
Pre neki dan smo pričali o trbušnjacima pa mi je pričao o nekim za koje je procenio da će mi biti preteški. Ja sam to popodne sedela na tepihu, pizdela i setila se da probam to da uradim, u ušima mi je treštao mortal combat, mogla sam te njegove trbušnjake raditi pola sata sa sve vrckanjem na koje me je muzika nagonila pa sam mu i poslala poruku ej strašni ti trbušnjaci, mogu i da vrckam...nije mi odgovorio...
Danas ulazi u paščaru...vrckaj, vrckaj, pa ti nisi normalna, taman sam bio zaspao kad mi je stigla poruka, ču da vrcka, e pa ljudi, čim sam na to pomislio...čak mi je pokazao doslovce iste pokrete koje sam ja nazvala vrckanje...razbio mi se san, nisi normalna...
Sedi i čita novine, ne gleda u mene a onda pitanje...jesi li ga prebolela?...nisam...da li te zove, da li se javlja?...ne...znači vreme je da ga preboliš...da vreme je ali jebem li ga...znaš kad bi ja pobegao od tebe...ali ti si oženjen, ne lupetaj...ma ja to onako uopšteno...šta uopšteno ne lupetaj...pa bolji ti je seks od trbušnjaka, lepo je...znam da je lepo ali neću da se petljam s oženjenim, nemam stomak za to, treba mi više od seksa, treba mi da zna šta me boli, šta me raduje...on ćuti, on koji bi na dupe progovorio, ne gleda u mene, znam samo da je za nešto rekao da sam u pravu ali ne sećam se za šta...a ja, sedim i mislim kako mi samo fali jedno krilo na koje ću da spustim glavu i jedna ruka da me mazi po kosi...
sre - 24.05.2006
Dark when she smiles...
A juče je stvarno moglo da bude lepo ali nije. Čak sam imala živaca da se istuširam, namažem ono svetlucavo mleko za telo što se presijava na suncu, stavila sam i malo davidoffa, moju omiljenu roze narukvicu koju po pravilu skinem posle par minuta jer me nervira iako je lepa..
Došla sam u školu za četvrti čas, sedela u paščari i ubrzo u razmišljanju ponovila očenaš i konstatciju da je omanuo debelo u martu i nek je blagosoloven svevišnji-enter, bolje zvuči nego amin...
Do uveče sam žestoko zabrazdila, podžapala se s cunningom u porukama, pa otplakala, pa legla da spavam, pa mirkino podsećanje da sam super, pa sam ustala iz kreveta, pripalila još jednu koju sam takodje otplakala...a ujutro sam konačno dobila i otišla kod doktorice...
Uspela sam ponešto smisleno da joj ispričam, koliko išta i može biti smisleno u cik zore jer je jedino tad imala vremena...bila sam prošli put kategorična u tome da neću nikakve lekove a ovaj put Ne mogu više, dajte mi neke katastrofa lekove da budem ko zombi i neću više ni za šta da lupam glavu...Neću ti prepisati nikakve katastrofa lekove već jedan blagi anksiolitik da se malo opustiš i da možeš da spavaš...Hoću li moći da pišem?...Hoćeš...
Što je više razgovor odmicao sve više sam uvidjala koliko je ta moja napetost hronična, kao i stalna potreba da mi niko ništa ne zameri, da nikog ne uvredim, da se svima izvinjavam za razne gluposti, postala sam bolno svesna da nigde ne mičem bez sata...pričala sam joj o detinjstvu, o dedi, očevom tati, o tome kako nam nije dozvoljavao da se penjemo na drvo i beremo višnje, o tome kako me je jednom vijao do kraja ulice i istukao zato što sam dirala njegovu jebenu mačku, o tome kako nam je vadio osigurače kad bi pustili muziku malo glasnije, o tome kako je marko kao mali jednom tražio njegov puding pa je baba rekla...ali ne, treba dedi...
Pokušala je i jednostvanim rečima da mi objasni moju donekle već bolesnu potrebu za dodirom i seksom, objašnjenje je imalo smisla, svaki moj postupak ima smisla i za svaki ona ima realno objašnjenje...videćemo da li će mi i kako ta objašnjenja pomoći...
uto - 23.05.2006
Ne mogu lepše...
Odakle da počnem? Od toga kako sam besna na Sašu zato što me je ostavio pa više ne dobijam na vreme i mučim se kao da sam prokleta, a jesam. To mi je i u lice rekla jedna pičketina...Od toga kako me doktorica zajebava već pet dana i ne mogu da dodjem do nje, da, obično bezbrižni i srećni ljudi idu kod psihijatra...Od toga kako mi je crklo nešto što se zove modem pa sam se pobila na glavu da mi se to prokleto sranje stavi u kompjutor...od toga kako su mi sve ispreturali pa sam jebeni znak pitanja tražila pola sata...od toga kako mi šalju poruke od kojih mokra ležim u krevetu i ne mogu da spavam...od toga kako mi je brat maturant pa će tek sada nastati pakao, jer ga niko neće zaposliti...Od toga kako opet brojim minute i ne mogu da ih privedem kraju, od toga kako se smejem kao debil na zapažanje da sam super i da samo vešto foliram kako me nešto muči...tu sam, i nisam dobro, nikoga ne razumem ali nikome ne želim dva minuta mojih prethodnih pet dana...
ned - 21.05.2006
Intuition, stay away!
Juče mi je jako bilo potrebno da popričam sa mojom novom doktoricom, sva sam se tresla, bila sam jako besna i nezadovoljna, sedela sam u autobusu, pitajući se zašto momak blizu mene ne prestaje da gleda u mene, da sam ga ujela umro bi.Imala sam utisak da idem za džabe i da će mi otkazati seansu, bilo mi je ludački potrebno da joj kažem to što imam, dva dana već nisam mogla da dočekam da odem. Gledala sam kroz prozor, u prozoru se ogledalo lice momka koji i dalje pilji, okrenem se prema njemu, neprijatno mu je, kontam kako je bezbrižan, kako je divan dan, kako mi ništa taj divan dan ne pomaže, kontam kako je lepa moja nova majica, kako izgledam na prvi pogled kao neko kome ništa ne fali, ne mogu od same sebe da se otresem, sama sam sebi kao ciganče koje me vuče za rukav i traži koji dinar.
Dolazim kod doktorice ona me dočekuje rečima: Moraćemo da otkažemo, došli su mi radnici....Vraćam se na autobusku, autobus imam tek za sat vremena...Kupujem sladoled, jedem ga na silu, krijem se iza njega kao što se krijem iza cigareta koje pušim jednu za drugom, ne mogu da smirim telo, prste, ne mogu sebi da otkinem glavu, da prestane neumurno da me kinji...
Zovem doktorku danas pre podne, govori mi da dodjem oko podne, krećem na autobusku sa istim osećajem od juče, sedam na klupu da sačekam autobus, zvoni mi telefon:Jelena, gde ste, moraću da otkažem, moram hitno na aerodrom, zovnite me uveče, moram hitno da krenem...
Krećem kući drugim putem, gledam izloge, nijedna stvar mi nije lepa, šarene stvari su previše šarene, jeftine, bezlične, ja sam previše lična, ja sam, ne, to se ne može...
pet - 19.05.2006
Netitlovani naslov...
Na psihijatra umesto psihoterapeuta sam se odlučila zato što ne volim igrice. Dobro, kao igru u kojoj nevidjeno uživam doživljavam pobedu nad muškarcima u kuglanju , kad ga vidim kako pizdi zbog porušenih pet čunjeva koje je gadjao silinom supermena, a na susednoj stazi Margo sa svojih nešto manje od 50 kg, skoncentrisana kao da obavlja operaciju na srcu, poruši sedam ili osam, nedajbože svih devet i to upola slabijim hicem…pa kud ćeš veće sreće. E da, volim i striptiz.
Sećam se da mi je jedno veče, kada je na pomolu bila još jedna od svadja s tada mojim zvaničnim nesrećnikom, nešto krvcnulo, neka pesma, bez ikakve uvertire sam se skinula i ostala u svom omiljenom ljubičastom brusu i belim gaćicama…volim boje. Počela sam bezobrazno da igram, nisam ni znala da to umem, njegov pogled, njegovo znojenje, moje saznanje da nema predstavu o tome šta mislim, moja nadmoć, moje male sise, stomak, sve je bilo super, su-per, devojka koja to ne proba ne zna šta propušta…da, jesam egzibicionista, ja priznajem…a ko priznaje, može se jebat kad mu se to slupa o glavu a seksa te večeri nije bilo jer još nismo to radili.
Sela sam na kauč pored gomile igračaka i započela priču, priču od petnaest godina…nervozna sam pa ću se ovde zaustaviti…
čet - 18.05.2006
Godzilla & firevixen...
Margo je onaj dan, kada su se čak neki i zabrinuli da joj se dupe ne prehladi na hladnom betonu, potrčala ka rmpaliji. Čovek, bar dva broja veći od onih koji me okružuju uliva mi poštovanje ali i strah, moja doktorica ima objašnjenje za to.
Pričao je celo veče, ja sam slušala, smejala se, bojala se nesvesno nečega, i razmišljala...jebo te kolika ljudeskara, zamisli seks s njim, zamisli da to legne na tebe...ne možeš da zamisliš a?A volela bi da probaš?Ne znam...možda.
Kulturno smo se razišli ispred moje kapije i to je to. Posle par dana sam imala jedan propušten poziv, pa posle par dana još jedan...ja stvarno reagujem instinktivno, ali oba puta sam se opredelila za instinktivno nereagovanje...ne znam da li bih bila sa njim, ogroman je...šta je?Prpa a?Znaš kad bi mogla takvog da zajebavaš i da mu plasiraš svoje bubice?Nikad! Nego, ne bih ni imala petlje s takvim da se upuštam u nešto konkretno...
Da ne gnjavim, juče sam krenula da prošetam i ponela telefon, mimo običaja, možda će baš tad nazvati. Posle par sekundi zvoni telefon...za petnaest minuta...
Nalazimo se negde na pola puta, on mi pokazuje svoje omiljeno drvo, ja prilazim da bolje osmotrim listove koji izgledaju kao paprat, on s tolikim divljenjem priča o tome, mene oduševljava njegovo naivno divljenje drvetu, malo manje me oduševljava mrlja od paste za zube koju je odmah primetio, sama sam sebi kao dete koje je stalno musavo...
Obrnuli smo djir po kasabi, a meni tako godi što je toliki, što mi niko ne može ništa, ništa toliko ne volim kao osećaj da je pored mene neko pored koga se osećam zaštićenije od belog medveda. Pitao me je šta mislim o njemu, još uvek mi kasni, pa sam nesredjena, razdražljiva, sve gledam kroz seks, ili barem mnogo toga. Rekla sam mu da je super i da sam celo ono veče razmišljala kakav bi seks bio sa tolikim čovekom...Znači djevojko, ti si mene šćela seksualno da eksploatišeš, misliš ovaj more dvaput nateć' i bačit'...Umrla sam od smeha...
Krenuo je da me otprati kući, pričao mi je nešto vezano za posao, dopalo mi se kako je snizio ton svog ,inače govorničkog, glasa...
Izrazio je želju da ostanemo prijatelji, ja sam to prihvatila, svesna sam da sve pod milim Bogom pokvarim svojim aluzijama na seks, sada sam odlučila da prihvatim to prijateljstvo i da se u odnosu sa mukarcima počnem pristojnije vladati jer mi je sinoć bilo jako lepo, a o osobi koja će mi uz malo mog truda pomoći da budem nepobediva, u sledećem postu...
uto - 16.05.2006
Headless shoulders...
Ima već više od mesec dana kako me moji teraju da odem kod doktora da mi popuni povrednu listu i da ja popunim ono što je do mene. Ponekad nateram sebe da uzmem te papire, pogledam ih i samo odložim...ma srediću ja to, mrzi me da se gnjavim s lekarima, mrzi me da čekam...srediću...neću srediti dok sam živa, ne pada mi na pamet.
Sećam se tog jutra...bilo je grozno. Sneg, kiša, mokro, blatnjavo, ja idem pored Saše, on brine da ću upropastiti kožne cipele, na momente se osmehne, ja pazim da ne pokvasim farmerice koje se vuku po zemlji pa ih zadižem kao što bi neka dama krinolinu, pizdim što mi se kvasi kosa koja je već postajala sve prljavija, ono, znaju ženske o čemu pričam, sad mi je tek malo prljava a do sutra će već biti jeziva, nisam spavala celu noć, nisam ni sočiva skinula kad sam legla pa se osećam još umornije, u školi me čekaju tri časa sa podnošljvim odelenjima ali opet nisam nizašta, on je raspoložen...
Na utobuskoj stanici koleginica s posla koju obožavam. Obučena u damski kaput, kapica, tašnica, čizmice, pravo žensko...nasmejana, iščudjava se nad nekim kontrolnim zadacima, Saša se glupira, ja ne mogu da joj objasnim da je on malo blesav i pravo dete. Gledam u nju, pa konstatujem u sebi kako mora kretenski da izgledam u tim dugačkim panatalonama i crvenom Rang kapom u ruci, od bruke je i ne stavljam na glavu...
Sele smo u autobus, ja sam mahnula onom nasmejanom blenti i neko vreme blenula kroz prozor. Pitala sam je kako se oseća otkako je raskinula sa momkom, inače našim kolegom s kojim sam jako dobra, opet smo pretresale kako se poneo kao djubre prema njoj, kako nije to zaslužila, ja sam bila jako besna jer je ona stvarno divno stvorenje i on bolju devojku od nje neće nikada naći, pričale smo koliko je nesredjen i iskompleksiran a to sve pokušava da objasni filozofski kroz ...znaš ja sad prolazim kroz faze, nisam za vezu, moram da nadjem sebe, posao mi je jako bitan, treba da se bavim istraživačkim radom u Matici, to mi oduzima jako puno vremena, ne bi da se ženim, imam još vremena...pa normalno da ima, nije još napunio 35, kad mu dete bude punoletno moći će da mu pokloni sat koji su mu dali kad su ga sprcali u penziju, ako pre toga ne dobije da izbije oči...
Kod njega me najviše nervira to foliranje, kao moralan sam, držim do Boga, imam svoje stavove, uzdržavanjem od poroka jačam svoj duh a ovamo, užas...ja sam barem poštena, hiljadu puta sam rekla da od mene čovek ne zna šta da očekuje i gotovo, takvi kao on su pet puta opasniji od takvih kao što sam ja, sa mnom si načisto da nikad nisi načisto...
Ne znam kako je došlo do toga da joj ispričam za matorog, bila je šokirana jer ga i ona ceni kao i svi ostali, zna ga kao odmerenog, namrštenog i ćutljivog i nije mogla nikako da nas poveže, rekla je da nikada ne bi posumnjala i da smo joj nas dvoje nespojivi...razgovor je bio još mučniji nego što je bio na početku, mene je zaboleo želudac, nije mi bilo dovoljno što sam pomislila na njega nego sam morala o tome i da pričam, znala sam da mi je ona pouzdana i da za tu moju bruku neće nikom reći. Htela sam da zaboravim tog čoveka i sve vezano za njega, htela sam da se oslobodim osećaja da sam zatrovana, pokvarena, nemoralna, osećala sam se grešno prema onom cicibanu što mi sa osmehom maše na autobuskoj, iako ga nikada nisam prevarila. Poželela sam da to sve prestane, da me nema.
Autobus se zaustavio, kondukteru vrlo simpatičnog lica koje nisam mogla da zaboravim, sam poželela sretan put i istrčala iz autobusa... sat vremena kasnije probudila sam se u bolnici...
pon - 15.05.2006
Jack margosek...
Počela sam da vas zatrpavam postovima, možda bi trebalo da smanjim doživljaj ali ja pišem onda kada mi to o čemu razmišljam ne da mira.
Malo je stvari koje mi pričinjavaju istinsko zadovoljstvo , u stvari kada bolje razmislim nijedna mi trenutno ne pada na pamet osim raznih napuštenih kuca i džukela koje vidjam po ulicama i pisanje ovih mojih postova. Obraduje me kada neko napiše da mu se svidja to što pišem, ili da sam nekog uspela da nasmejem ili da se neko prepoznao, mislim, bilo bi suludo govoriti da nam puca za komentare, ako te boli uvo zašto i pišeš da drugi mogu to da pročitaju, piši za sebe i nemoj objavljivati...
Juče mi je brzo prošlo, nešto sam čitala, nešto sam slušala, bila sam pod utiskom nekih baš lepih dešavanja a onda sam otišla da prošetam. Ukombinovala sam opet bar pet nespojivih boja, zavezala kosu, izgledala sam kao sportska varijanta Jay Low ali sa znatno manjim dupetom. Šetala sam i nisam razbijala glavu o uobičajene gluposti, konstatovala sam da mi ni malo ne fale kolica sa bebom ali da neki momčić s kojim bih se cmakala po ulici ne bi škodio.
Otišla sam do sestre i njenog darlinga koji me je pitao da li sam otkrila ko me je to provalio iz mog mesta, rekla sam mu da smo se upoznali na šta je moja sestra skočila Šta! Nisi valjda otišla?Nisi mu valjda rekla ime i prezime?...Ne, rekla sam mu da se zovem Clarissa Smith, normalno da sam mu rekla ime...Pa ti nisi normalna, hoćeš da ti se pročuje pa da djaci počnu da te čitaju, poznajući tebe mogu samo da naslutim o čemu pričaš...zamisli da ti neki djak ispali neki sočan detalj na času, ko danas piše o svojoj intimi...Ma daj o kakvoj ja to crnoj intimi mogu da pišem kad nigde ni ne idem i kad se skoro ništa ni ne dešava...dodala sam i to da mi gore od ovoga ne može biti i da ni ja na njenom mestu to ne bih razumela...Onda sedim i posmatram i nju i tog njenog momka, udaće se za njega, navikli su se jedno na drugo, ona se s posla vraća njemu ili on njoj ako stigne pre njega, velika uzajamno poverenje, poštovanje i ljubav, kao da nisu ni svesni kakvo bogatsvo imaju a ja? Meni je sve neizvesno, i broj kretena i magarčina na koje ću naleteti ali i broj onih dragocenih osoba medju kojima će možda biti i moj broj jedan...
ned - 14.05.2006
Ice-scream...
Pitaju neki u čemu je problem. Mogla bih da pokušam da objasnim i da ilustrujem.
To vam je kad nekog pitate da li je srećan što je sam a on vam odgovori Ja o tome ne razmišljam, bavim se raznim aktivnostima, idem na posao, u teretanu, idem na tenis, izadjem sa drugovima...pošto sam i sama počela da povećavam broj nazovi aktivnosti u svom životu, došla sam do zaključka da bi i lud ukapirao da tu nešto ne štima, barem kod mene ne štima.
Kako drugačije objasniti zatrpavanje aktivnostima nego kao bežanje od samog sebe, ima ljudi koji neprestano imaju potrebu da su nečim zaokupirani što je meni nezamislivo jer sam verovatno lenja a i radim samo stvari do kojih mi je stoprocentno stalo pa taman da je u pitanju obično kuvanje kafe.
Došla sam dotle da stalno kontam što bih mogla da radim, samo da ne dodjem u napast da razmišljam kako mi je nepodnošljivo da budem sama sa sobom, kao da mi je potrebno da me neko neprekidno zabavlja da bi sve bilo kako treba a opet, to je nemoguće, znači problem je otkriven ali ja ne mogu da ga rešim, jer znam da ću već koliko u narednih desetak minuta otići u svoju sobu i ako ne budem raspoložena za ma kakav posao ili mi u medjuvremenu ne stigne ni jedna poruka koja će mi odvući pažnju na nekoliko minuta, samu sebe će mi doći da zadavim.
Juče sam ustala, pregledaću vežbanke...dobro, vežbanke pregledane...Šta onda?Otići ću do marketa...vratila se iz marketa...Šta onda?Provozaću se biciklom...Dobro, provozala sam se, odslušala malo dobro muzike koja mi je toliko tutnjala u ušima da nisam mogla ništa da razmišljam osim da se prepustim i slušam i pazim da me ne sastavi neki kamion...Šta sad?...Slušala sam Mozartovu simfoniju br.40 u G-molu, kakva veličanstvena proslava života, ja je barem tako doživljavam, mene diže iz mrtvih, iskopala sam nešto o njemu da pročitam, i to mi je odvuklo pažnju na nekoliko minuta, pa sladoled sa mnom, pa sladoled s bratom, pa odlazak kući, pa poruka, pa mail, pa još jedna poruka, pa još jedan mail, i tako sve kao da sam dolap...
A opet nije problem ni u tome što nemam momka jer ne vidim sebe kao nekog ko gine za tim da nekome pere, kuva, pegla...ili šta je već uobičajeno na repertoaru , ne vidim sebe kao nekog ko bi kroz par meseci rekao Evo baš moj dragi i ja mislimo da je njihova muzika super, on ne voli tog i tog a ne volim ga ni ja, on ne voli taj film ne volim ga ni ja...ili da sedimo u poslastičarnici i kad nas cica pita šta ćemo naručiti on govori Ja ću sladoled samo da nema limuna...a ja govorim Ja ću sladoled samo da nema limuna...
sub - 13.05.2006
United horrors of Blenetton...
Opet sam samu sebe saterala u ćošak.I šta planiraš da uradiš?Planiram da kupim plavu trenerku. Da, samo ti fali trenerka, pa će da ti drže govor kako opet bacaš veliki novac na gluposti umesto da se upristojiš i kupiš neku suknjicu, jebe mi se za suknjicu a trenerkom ne dobijam ništa, trenerka otpada. Trebalo bi da potražim terapeuta. Ustvari...dolazim do epohalnog otkrića, zašto terapeut?, sama si rekla da ti neodgovaraju igrice u kojim treba da zamišljaš da si drvo, nadji psihijatra, ti si za to da pljuneš to što imaš pa da konkretno razmatramo...tu sam se oraspoložila, mislim, svako ima problema, s tim što mnogi verovatno misle da to tako i treba, meni treba jako malo da budem mrtva zadovoljna ali sama do toga ne mogu da dodjem, pa što da mi neko stručan ne pomogne ako već može.
Spremila sam se za posao i posmatram se u ogledalu. Narandžasta pamučna majica, farmerice, em predugačke,em preširoke, zelene patike Jebeni United Colors of Benetton, kosa zapetljana u neku pundju/repić, ne smem da je raspustim jer me je loše ošišala pa izgleda kao da su se u njoj potukla dva psa...koža lica, kao za lice dva broja manje, nešto me zateže...
Ulazim u paščaru, trojica kolega, po kome će ako ne po meni...Trebalo bi uvesti porez na neudate do 28.godina i još veći porez na muškarce do 30...Ajde nemoj da si bezobrazan, kao da ja volim što sam sama, kao da se nisam mogla,( po zadnjem popisu), udati već tri puta, neću za makar koga i neću posle da ga varam i da se rekreiram kako ti kažeš, šta si se koji moj i ženio kad se rekreiraš, šta bi bilo da ti se žena rekreira, bila bi kurva zar ne?...Dobro, evo koleginica nam je seksualno ugrožena...Jesam...Treba taj problem da razmotrimo na nastavničkom veću pa da pomažemo...Da, predlažem da tačka dnevnog reda bude kako se moja seksualna ugroženost loše odražava na rad sa decom...
Osećam se kao da ću ih sve pobiti, lepo sam ih zabavila, oni misle da se nisam naljutila, ja sedim, gledam čas u svoje patike, čas u nokte koje bi trebalo opet nalakirati, lice mi se opet skuplja...
čet - 11.05.2006
King size does matter...
I tako ja napisah da se pojavio neki tipus iz mojeg sela koji je provalio da mu je Margo komšinica, pa sam ja eto bila u neizvesnosti da otkrijem o kome se radi, nisam imala nijednog osumnjičenog pa me je baš kopkalo.
Sinoć smo se malo dopisivali i pade dogovor da se vidimo za dvadeset minuta kod pošte, zaboravila sam da imam supersonični hod pa sam brzo stigla.
Prostor oko pošte se renovira pa je ogradjena nekom žičanom ogradom ali ima prostora na jednom mestu da se prodje, prodjoh i sedoh na stepenice.
Gledam žičanu ogradu, ima tu neke simbolike, Margo ogradjena kao u kavezu, nema šanse da me neko iznenadi s ledja a opet neometan pogled na sve preda mnom.
Sedim šćućurena kao neka životinjica i gledam:Onaj nije. Taksista. Onaj ima štap i dvesta godina. Onaj rmpalija nije, prilazi nekom čoveku, nisi ti te sreće, onajjj, je s nekim...Dobro veče profesorka. Šta radite tu?...Evo kuliram...Ako, boli vas uvo...Da baš, uvatite nešto večeras...odlaze...onaj se nešto vrpolji, nije ni taj, ide mu neka ženska u suret.
Zvoni mi telefon, glas muškarčine i po:Dje si?...Evo sedim na stepenicama ispred pošte...:Diži se i kreni!
Pogledam u desno, iza ograde stoji rmpalija od dva metra...:Run Margo, ruuuun...ustala sam i potrčala...
sre - 10.05.2006
Disprioritized or sexprioritized...
Ne znam. Ma znam, samo se foliram.
Prvo sam otkucala post sa puno muke, onako nategnut do besvesti, pa su mi se slova nešto pojebala kad je trebalo da ga objavim pa sam odustala...mnogo pa na jednom mestu.
Treba da dobijem pa u meni sve tutnji netrpeljivošću.
Danas su me ispizdeli maturanti na pismenom, nešto reče Adrian da zna zašto maturanti muče mlade profesorke ali se čovek zakleo na ćutanje šta li...
I tako ja njima objašnjavam da bih ostala bez posla da mi prosvetni inspektor pregleda vežbanke i da je to pismeni za retardirane, objašnjavam da u drugom vežbanju treba samo da napišu množinu imenica, da bi odmah usledilo pitanje jednog: A drugo vežbanje ne treba da radimo?...:Ne treba da radite, to je tu čisto rekreativno, čisto da izgleda da ima više da se uradi...:E pa ja sam onda gotov...i tip predade vežbanku i izadje.
Kupila sam hrvatski Cosmopolitan, pa mi je došlo da ga iscepam onako nepročitanog ali sam se na vreme udaljila...
Supruga uvaženog nam funkcionera pokušava danima da dodje do mene da joj nešto prevedem ali je eskiviram ..ne mogu da sedim i da prevodim dok mi je rečnik u krilu i dok mi bije u mali mozak Markova šabanerija...sestra me je spičila kad sam joj ispričala za nešto na blogu što mi je bilo skroz dobro:Ne mogu da verujem da pričaš o nekim anonimusima umesto da nazoveš tu ženu koja ti može biti od samo takve koristi...
E pa moji prioriteti su vrlo diskutabilni. Onda sam sedela, od Novog Zaveta i Luke koji mudro zbori al je za mene apsolutno neprimenljiv bez posebne obuke, stigla sam do Kaligule i Pontija Pilata pa sve do porekla reči piraterija i nekog vatrenog oružja koje se koristilo u petnaestom veku...a onda sam pobegla na čas u opštinu, kupila neku majicu, lepu, kratku, ništa me nije oraspoložila...a sve je vrlo jednostavno...mislim da će me Luka izviniti ovom prigodom ali prodala bih dušu djavolu za jednu dobru...jebačin..
uto - 09.05.2006
Don't look back in danger, ranger...
Šest časova u školi-smaračina jeziva. Da se nisam na momente prisećala nekakva dva vica i da se nisam odvalila od smeha na prevode da je amazing singer amazonski pevač i rečenicu they were rocking all over the world- rokali su po celom svetu, verovatno bih uplakana došla kući.
No, opet je palo istraživanje muško/ženskih odnosa. Sedela sam u onoj paščari i pušila, mislim, sve mi lakše padne kad se uduvam. Došao jedan od onih mladjih kolega pa sam počela nešto da mu trabunjam. Primetila sam da su mu oči zasijale kad sam počela da pričam pa sam u pola priče zastala i prestala jer sam pomislila da takav pogled sigurno ne želim da izazovem kod nekog sa kim želim samo prijateljski da popričam, mislim, ja sam uvek za to da se priča o nečem konkretnom umesto toga ko je u kom odelenju podelio šurnaest jedinica ili poizbacivao djake jer nisu imali olovku i svesku-glamurozno nazvane pribor.
Ali moja priča dok nije počeo previše da cakti se odnosilo na to da ima jako puno muškaraca koji su kukavice, kojima je lakše da budu sami ili da beže samo da ne bi bili povredjeni, provuklo se i to da ja volim visoke, ajde, dobro, snizila sam kriterijum-180cm brat bratu pa nek ide život; mislim što će mi tip kojeg mogu nosit ko ceger, no, opet, čast izuzecima...on je pričao kako ti koji beže i nisu vredni pažnje i da od tih koji beže ja treba da bežim još više...e onda sam znala da će uslediti onaj deo gde on govori: Ne volim da pričam o sebi ali uzmite moj primer...a njegov primer naravno uključuje i moj primer...:Eto vidiš ja na primer, ja da hoću recimo, evo lupam, bilo ko, recimo nek budeš ti, ja da hoću da spavam s tobom misliš da bih pobegao, pa našao bih načina da budemo zajedno i da nam bude lepo, normalno je da svako voli da mu bude lepo...pusti ti te kukavice...
A ja posle nešto kontam:Pa zar mi nije ta ista junačina za novu godinu poslala poruku, pa kad smo počeli da radimo, ja pridjoh učtivo da mu se zahvalim a on se namršti i pokaza mi da ćutim...
pon - 08.05.2006
Vibracije bez vibratora...
Kao što rekoh hiljadu puta:nit osobe koja je asocijalnija od mene nit više sranja i dešavanja...šta bi tek bilo da se ne savijam u kuću.
Budući da me je neko, meni za sad nepoznat, iz mojega sela provalio i luudo se zabavlja već neko vreme, bejah na muci da li da nastavim ovo moje pisanje ali what can I do, da u tom svom pisanju ne vidim nikakvog smisla ne bih se time ni bavila...nastavljam.
Često se da čuti: Ne bih ti to i to uradio nikada...ja imam svoje stavove, kriterijume i bla bla. Ja sam nekad i imala šačicu stavova pa sam ih vremenom razgradila, ostala sam samo pri jednom jedinom a to je da ne bih nikada abortirala, svi ostali su mi pali u vodu.
U srednjoj školi sam bila luda za više tipava ali na jednog sam se palila nevidjeno. Koliko je on bio seksi i iskusan toliko sam ja bila debela i neiskusna, ni djavoljeg poljupca....To moje neiskustvo mi je zadavalo puno muke i straha, sećam se koliko sam se jadno osećala kada me je taj isti tipus saletao na sred ulice da me poljubi: Hajde molim te, evo kleknuću ako treba, sve ću uraditi, znam da nisi ravnodušna, hajde, hajdeeee...Ne i ne, glumila sam neku kučkicu i nisam se dala, bojala sam se da ću se obrukati, a onda dodjem kući, maštam o njemu i znam da nikada neću biti dovoljno hrabra.
Kada sam uspešno obavila prvi seks, iz desetog neuspešnog pokušaja, pao mi je kamen sa srca, mada sam čekala dvadeset drugu godinu da mi taj kamen padne. Odugovlačila sam iz straha, želja je bila ogromna ali strah je bio sto puta veći i odnosio pobedu. Ma daj, ko danas gubi nevinost sa sto godina.
Nekako sam vremenom postala takva da kad nešto hoću ja ne mogu da glumim da neću, ako mi se neko dopadne trudim se da taj neko to priključi k znanju, nisam neki taktičar jer od taktike dobijam samo da sedim sama kući i pitam se koliki mu je, kako se ljubi i ostalo.
U onom kombiju sam imala šta da čujem ali ništa da naučim. Napale su me mama i tetka, te ne valja mi što sam iskrena, te ne valja mi što ne glumim da mi je seks važan...Ma daj, Pile mi se bio dopao: Hoćeš da se bocnemo?...Imaš li kondom?...Nemam...Dobro, drugi put ćemo...
Ne, vidiš, to ne valja, trebalo je da se nećkaš. Ču da se nećkam, nisam djavoljeg penisa videla ni na slici tri godine a sad treba da se nećkam, a tip super, nema tu nećakanja...
One tvrde da grešim, ništa se nemojte čuditi, to koliko lajem na blogu, uživo sam još gora, računajte slobodno da sam prema vama fina...
Onda ja kontam, ne valja da ne znaš, ne valja da znaš, ako ne znaš ko te jebe a ako znaš pogotovo ko te jebe jer to što znaš si znala sa mnogo njih...Onom žena ne valja zato što u krevetu nema pojma, a vara je sa nekom koju nikad ne bi oženio... pa ti sad budi pametan.
A onda kroz dvadeset godina treba da kažem, baš kao moja tetka kad sam počela da se branim:Baš sam bila glupa, trebalo je sa svakim da se povatam....
A sinoć se dotakosmo svega i svačega pa se čak pričalo i o vibratorima. Kad je ta reč izletela odmah sam se aktivirala sa:Čujmo, čujmo...posle je Mirka rekla u fazonu kako nisam mogla ni da odglumim da me ne zanima...a ja opet, sedim i slušam i kontam: Ja bih ga probala samo da ga imam..a ne smem da kažem...
sub - 06.05.2006
Bored out of my mind...
Predavanje one dvojice je bio muški striptiz u poredjenju sa današnjim odlaskom na slavu. Potrpali smo se u kombi kao poslednji seljaci- bili smo ko jebeni Topalovići s tim što je umesto Pantelije ovaj put trebalo da umrem ja.
Nalupetali su se uzduž i popreko. Prvo je tetka još u kombiju dreknula na vozača, koji će nam sledeći put lično platiti samo da nas ne vozi, da stane jer kako ona kaže otkud ona zna da li ta ulica ne ide do kraja ulice...
Onda me ujna skoptisala da analizira slike po zidu i da bih sprečila njene kobne reči pastelni tonovi, ispalila sam da više volim apstrakciju, naravno nisam je obestekstila jer je odmah raspalila da priča o Pikasu i da citira svoga supruga: Eto baš Mihajlo kaže da je Pikaso bio super dok se nije proslavio, slikao prirodu a čim se proslavio počeo je da slika oči na dupetu, dupe na glavi...
Onda sam promenila poziciju da bih se strateški zaštitila od ujne pa sam se uvalila izmedju ujaka i nekog rodjaka gde je već posle pet minuta nastala takva pičkaža, sa sporadičnim direktnim uključivanjem i već pomenute tetke, usled koje je počelo naizmenično zapljuvavanje mojih obraza a kunem se da sam u jednom trenutku osetila i komadić torte kako mi se zalepio za obraz a koji je moj ujak ispljunuo zajedno sa Srbima, Hrvatima, pravoslavnom i katoličkom ckvom, Šešeljom i Draškovićem. Ja sam sedela i pokušavala da se odbranim dok se moj brat odvaljivao od smeha na drugom kraju stola posmatrajući moj izraz lica.
U nesrećni kombi sam se sručila potpuno ispranog mozga i tupo posmatrala poplavljeni Banat sve dok me nije tetka, inače trotonka, trgnula rečima: Lelo što si se ućutala. Hoćeš da ti tetka izvede striptiz?
pet - 05.05.2006
Ako odeš zajebaćeš se, ako ne odeš-nećeš...
Pre dve nedelje sam čula da dolazi Vladeta Jerotić u ovo moje selo i obradovala se kao da dolazi Michael Jackson.
E pa ljudi...On je pričao punih dvadeset minuta ali je sa njim bio i Djuro Šušnjić kojeg se sećam sa jednog predavanja na fakultetu i sećam se da je predavanje bilo takva smaračina da sam htela da se ubijem. Bilo je više nego iritantno. Taman poče Jerotić o tome kako je dijalog važan, kako je važno da ljudi razmenjuju svoje stavove i da uče jedni od drugih i kada sam se ponadala da će ponešto reći i na temu koliko se danas medjusobno ne razumemo i ne slušamo on je počeo o nečem drugom. Onda je Šušnjić ispalio: Danas svakako postoje situacije u kojima ne treba govoriti istinu. Da li vas zanima koje su to situacije? Uglas se svi složismo da nas zanima, ja se natakarila na onu stolicu kao kvočaka, umudrila i spremila se da slušam a on opet poče o nečem drugom. Onda mi je zatutnjala njegova reč moral, čim sam se aktivirala da slušam on poče o nečem drugom.
Sedim i dosadjujem se, Mirka pomera obrve, moja Mau samo što polako ne otkida sebi ruku pa nogu pa kroz prozor, a ja obično u takvim situacijama munjevito prebiram po glavi situacije od kojih umirem od smeha pa zlo i naopako. Šaljem poruku svom drugu: Čoveče sad sam na predavanju Vladete Jerotića i Djura Šušnjića i takva je smaračina da samo tražim ručicu da povučem pa da me spljeska sef...Drug odgovara: Pozdravi organizatora ako te sef ne pričepi mnogo...moj maksimalno suzbijen smeh mi je odradio dvesta trbušnjaka, onda sam se setila kako je jedna ženska imitirajući britanski naglasak rekla: vud ju laik sam meš pa'toto...pa onda kako je moj ujak u žaru neke rasprave rekao : Kurac dušmanima. To kurac dušmanima mi je stalno bilo u glavi dok sam gledala te mudre glave koje su se pretvarale da slušaju. Onda su mojoj sestri ispale žvake pravo kod nogu nekom popu pa se nas nekoliko zasmejalo, kao da smo snimali Sajnfeld.
Kad se završilo u stampedu smo zagomilali na vrata, izletela je upaljena cigareta pa tri sekunde za njom i ja.
čet - 04.05.2006
It's damn good to be good...
Juče sam samoinicijativno pozvala moju dragu Mirku da prošetamo. Pričale smo o mnogo čemu. O momcima i seksu naravno, o našim omiljenim piscima, dotakle smo i geografiju i istoriju, razne neobične situacije i bilo je super...e da, pojele smo i sladoled.
Znam da mi je bilo simpatično kada je rekla: Ne treba mi da mi šalje poruke volim te.Što će mi to. Kupi me porukom: A šta radiš sada?...Važna je pažnja...neću dalje da navodim njene reči jer neće biti autentične pa neću da banalizujem. Pojele smo sladoled, otišla je da popije čašu vode i kad se vratila u ruci je držala još jednu za mene, ta njena pažnja mi je beskrajno značila. Shvatila sam koliko ljudima mora da znači kada neko prepozna njihove potrebe i želje, znam koliko meni znači kada mi se ona kao dar sa neba pojavi i to baš u trenucima kada se najgore osećam, kao da ima neki detektor za osobe koje voli i aktivira se u rekordnom vremenu. Pored toga što smo ženskog pola, što nam je skoro jedina zajednička karakteristika, zajedničko nam je i to što ne postoji ta stvar koju nismo spremne da uradimo za osobe koje volimo...našim ljudima ne sme da bude loše i tačka.
Jutros sam na brzinu izvukla jednu hemijsku olovku iz fioke. Luda sam za tim olovkama i imam ih jako puno. Ova nije bila makar koja, bila je to jedna koju mi je poklonio Pile sa nekim zvučnim vojnim natpisom i nisam je ni koristila.
Imala sam čas sa mojim nesrećnim gaso i pneumo tehničarima i blizu mene je sedeo Strahinja. Mali je opasno pametan, zna engleski, par puta me je žestoko očepio ali se posle i izvinuo. Jednom reči, ili više, mali je najzajebaniji i ja ga priridno obožavam. Izazov je izaći na kraj sa takvim detetom. Zapazila sam da su nam interesovanja za muziku prilično tu negde i zapazila sam da se pali na vojna sranja, kratko ošišan, maskirne pantalone, duboke čizme. Upisala sam čas i pružila sam mu hemijsku...prvo me je gledao kao da hoću da ga ubodem, pitao šta će mu olovka...:Hajde, uzmi, verujem da će ti se dopasti...Uzeo je hemijsku, pročitao tri reči i lice mu se razvuklo u osmeh koji bih platila da ponovo vidim...:Opaaa, pro-fe-sooorice...: Šta da ti kažem, I know people...opčinjeno me je gledao od tog trenutka pa sve do zvona...a ja sam srećna.
sre - 03.05.2006
Angažuj me bejbe...
Ja Margo, od strane bliskih prijatelja zvana Julija, pri čistoj svesti i zdravoj pameti ili čistoj pameti a zdravoj svesti i tako to, izjavljujem da me uvaženi bloger Autor nije muvao niti išta ni izdaleka nalik tome uradio. Sve njegove poruke su bile plod moje mašte i bolesne želje da skrenem pažnju na sebe. Autoru molim te izvini, bila sam ljubomorna na Oddesty i evo sad odoh da se bacim u reku ili neka me koriste za merenje vodostaja...
I think I suck but I don't...
Tri časa uredno obavljena a sada bih mogla da napišem moj postić...
Ne znam šta je juče kvrcnulo i ućutkalo taj moj prokleti glas koji neumorno trabunja. Sedela sam i doručkovala nekoliko cigareta, kafu i neki nazovi kolač, trudeći se da opet ne odbranim rad na temu sopstvenog nezadovoljstva, prizivala Mirkinu rečenicu: Nisi ništa nesrećnija od drugih, to što tebe boli, boli i druge, boli i mene ništa manje...Onda sam čula pesmu na radiju, ustala kao opčinjena i počela da igram po kuhinji, obično se zauzdavam u svakom jebenom trenutku ali ono je bio osećaj koji nisam mogla da zauzdam, prvi put u životu nisam bila nesrećna, bila sam zadovoljna...bilo mi je lepo.
Ušla sam posle kod brata s rečenicom :Ajd mi pusti onu pesmu, reči idu nešto kao mogu da ti tana nana...: Mogu da ti tana nana? E baš si mi objasnila ali mislim da znam koja je. I znao je, pustio mi je tu i još jednu, lepšu, on zadovoljan što sam mu se uopšte obratila, budući da sam kod kuće nevidjeni drkoš, uvek raspoložen da mu se niko ne obraća bio je šok kada sam pitala tatu da li mu smeta muzika, da li mu je preglasno. Sestra me je čak pitala da li sam duvala. Nisam propustila da joj odgovorim da sam ga davno poduvala ali ostala sam super...
Onda Mirka, moja dobra vila, poziv na kafu, sve je nekako bivalo iz trenutka sve bolje i bolje. Uvek se setim kako je jedan moj uvaženi prijatelj rekao: Nek ljudi osete kako je kod tebe lepo pa nek požele da dodju. I stvarno su juče dolazili, na jedan ili drugi način ali setile su me se meni veoma drage osobe...
Kod Mirke sam uletela sam pričom: Ej, zamisli kakav bi bio seks sa ovim, ili onim, mislim da bi onaj bio bolji, a za onog pouzdano znam da bi bio super, a tek njim...već sam se bila zaletela da opisujem pa sam prizvala u sećanje savet od ranije: Jebo te koliko puta sam ti rekla da ne moraš sve da izlaprdaš, ako već moraš da ispričaš iskopaj rupu u zemlji pa u nju reci, stvarno si krava. Šta ti je trebalo da se smuvaš s njim pa da mu kažeš da si se palila na njegovog brata od strica? O čemu si razmišljala pobogu?( O čemu? Ramišljala sam o tome kako mi je pun kurac njegove priče kako mu je brat pička i morala sam da ga ućutkam...)
Mirka sluša, mislim, volim ja nju, ne volim što ne mogu ništa da je smutim, čak i kad sebe hoću da zafoliram ona se samo podboči, pogleda me u fazonu ma šta mi napriča.
Ne znam kako sam pomenula moju inače poštapalicu nesrećna i onda je raspalila: Zašto to ponavljaš? Čitam tvoje postove, znam da ih ti pišeš ali ja njih ne mogu da povežem sa tobom. Nesrećni ljudi ne izgledaju tako, ne gestikuliraju tako, ti si puna života, strastvena si, nisi ravnodušna, najgore je kad je čovek ravnodušan, gledaš u njih i sve ti je prazno, ja gledam u tebe i ne vidim nesrećnu osobu. Ti si samo razmažena, jao ovo, jao ono.
Ja je gledam pa kontam da je istina da moja tuga i nezadovoljstvo deluju ljudima vrlo privlačno pošto unesem sav mogući polet i entuzijazam da je opišem, sama sebe podsećam na crnce kad prilikom sprovoda raspale u onako žestoku svirku po ulicama.